Hej ti, stranče. Da, ti! Pogledaj me, tebi govorim. Je li moguće da si ti sada ja? Isto lice, iste oči, ista kosa, ali mi nismo ista osoba.
Tko je ovo?
Imam njeno tijelo, njenu kožu, njenu ljusku, ali ovo nije ona. Ta stara ‘ja’ je davno umrla. O, kako sam voljela tu djevojku. Šta joj se to desilo da me je natjeralo da joj ovo uradim? Zašto? Je li to zbog onoga o čemu smo rekli da nikada nećemo pričati? Ili je to zbog njega? Kojeg od njih dvojice? Ma znaš ti na kojeg mislim. Na prvog. Na onog koji je umro.
Onaj koji te je ostavio te večeri. Onaj koji te je zvao dva dana prije kako bi te pozvao na tu istu večeru. Sjećaš se kad ti je rekao da će napraviti večeru i kako si mislila da mora biti neka posebna prigoda, jer nikad ne kuha? Bila si tako uzbuđena jer si znala da to mora biti nešto toliko posebno što će ti zauvijek promijeniti život. Onda je došla ta noć kada si nosila onu malu crnu haljinu. Pokucala si, ne zvonila, na njegova vrata. Otvorio ih je i pustio te unutra kao da je prvi put. Bleso. Tako je bio nervozan. Večera je bila na stolu okružena onim smrdljivim svijećama. Mrzim svijeće. Ali voljela sam njega. Ubrzo se sjetio da je bio zaboravio da kupi vino. Rekao ti je da sačekaš par minuta. Otići će preko puta u prodavnicu pića da kupi. A onda je otišao. Možeš li vjerovati da bi to moglo biti zauvijek? Nikad se više vratiti neće. Čekala si, čekala i čekala. Ništa. 15 minuta. I dalje ništa. Gdje je on? Možda je bila gužva. Onda 20, 25, 30 minuta… Čula se sirena hitne pomoći. Požurila si na prozor da vidiš bolje. Ali ništa. O, ne draga. To se ne vidi sa prozora. Moraš da izađeš. Istrčala si napolje bosa. Trčeći s tom ružnom mišlju da je to on. I bio je. Ležao je mrtav u lokvi krvi. Saobraćajna nesreća. Pijani vozač? Ne toliko pijan koliko nadrogiran. Tek sam poslije saznala. Sad me ne zanima to. Zanima me da li je zaista mrtav. I gledam u njega. Gledam. I znam da je kraj. I mrak. Samo mrak pred očima. Kao neka crna rupa. Usisana zajedno s njim. Samo se on vratio nije. Ja jesam. Drugačija. Stranac.
Ostalog se ne sjećam. Osim što me je htio zaprositi te noći. To sam saznala sedam dana poslije.
Neko mi ga je oduzeo. To nije bila druga djevojka. Niko nije kao ja. Nije bilo nikoga kao što je on. 27-godišnji skorojević, stondiran (kokain), dok ga je zaručnica oralno zadovoljavala, udario je mog zamalo pa budućeg zaručnika, onda mi ga oduzeo. Oboje su to uradili. Stoga sam čekala. Čekala sam kao kamen. Čekala sam devet mjeseci. Za devet meseci su se njih dvoje trebali vjenčati. On, tajkunov sin, i ona, jeftina i glupa ali elitna prostitutka, tajkunova osobna ‘dama noći’. Ali koga briga. Tatica se pobrinuo da oboje izbjegnu zatvor i da se sve to šutne pod tepih. Bila je trudna u tom trenutku. Sedmi mjesec. Imao je zabavu veče prije njihovog velikog dana – njihovog venčanja. Dan poslije su ga našli predoziranog. Poludjela je. Izgubila je bebu. Ništa od vjenčanja. A bogati tata? Pa, izgubio je sve u vatri. Kakav sretan kraj.
Čudovište – eto ko si ti. Sjećaš li se kad si postala takva? Naravno da da. Znaš da ne pričamo o tome, ali to se desilo godinama prije ovoga.
To sam ja, tragači za istinom. Želite li malo istine? Ja sam čudovište.
Nosim ovu masku, ali kada se pogledam u ogledalo, to je neko drugi. To više nije ona djevojčica – ona koja je umrla kada je imala 14 godina. Morala sam da je ubijem. Morala sam da je sahranim. I dalje želim da dodirnem tu kosu i pomirišem je. Ali to je samo moje blijedo sjećanje. Polako je zaboravljam. Zaboravljam njene osmjehe, šale, ples, način oblačenja. Ne sjećam se ni škole u koju je išla, ni njenih školskih drugova. Ona nema porodicu. Ona je siroče. Ona je siroče koje sam usvojio i odgojio. I ona je sve što je ostalo od tog siročeta: Čudovište. Ja, pokvareno, ružno i divlje čudovište. Čudovište koje još uvijek brine. Čudovište koje zna voljeti i koga voljeti. I ona voli. I ona povrjeđuje sve one koji su povrijedili ili nju ili njene voljene. Ona to radi. Ona to može. Ona je strpljiva. Ona planira. Bez emocija. Emocije ne postoje. Ovo je zadatak. Dužnost. Odgovornost. Ona to uradi, a onda se vrati da sjedne i pojede večeru. Eto koliko je lako. Čudovište koje još uvijek voli njega.
Njen drugi… Voli ga još više. Još uvijek ga voli. Ali vidite, u ovoj drugoj ljubavnoj priči, ona je bila ta koja je otišla. Pobjegla je. Bila je kukavica. Iako kukavica, još uvijek čudovište. Ostavila ga je kad mu je bila najpotrebnija. Neću pričati o tome, jer ovo boli kao motorna pila kroz prsa. Ali ona ga i dalje posmatra. Još uvijek pazi na njega. Ona i dalje prati i kontroliše situacije okolo. Stalo joj je da ga niko ne povrijedi. Znam da ga je i prije gadno povrijedila. On najbolje zna kakav je to osjećaj. Ali on ne razumije da sam morala pobjeći. Nisam bježala od njega ili odgovornosti. Rekla sam mu da ću otići. Čak sam pokušala objasniti kako sam znala i umijela. Razumio je, ali situacija je bila takva da niko od nas nije mogao da ostane hladan i bez emocija, i da se pretvara da ne boli. Rekla sam mu da ću paziti na njega. Dala sam mu čak i razlog da nešto promijeni. A to samo on i ja znamo šta je. To je zato što mi je mnogo stalo. Ako moja tama može promijeniti ovaj svijet i uništiti tuđu tamu, onda mi njegova svjetlost može pomoći da ostvarim svoj cilj. Njegova svjetlost je toliko moćna da čini da ti zli ljudi padaju još brže. Zajedno, mi smo ekipa iz snova. Svjetlost ne može da postoji bez tame i obrnuto. Nadam se da je dobro. Još ga nisam posjetila. Hoću, uskoro. Moramo da uradimo taj posljednji zadatak. Da zaplešem taj posljednji ples. Nadam se da ćete plesati sa nama. Ovo je za vas.
“Jer nema povratka, toj drugoj osobi, onom drugom mjestu. Ova stvar, ta strankinja, ona je sve što si ti sada.”
Ovo je za ljude svijeta.